Subota popodne oko 3 sata došlo je konačno i vrijeme polaska. Suzana, Emilija i ja krećemo prema Wittenbergu kod Nevenke i Detlefa odakle u nedjelju krećemo vlakom za Narbonne u južnoj Francuskoj gdje poslije 22 sata vožnje bi trebali stići u ponedjeljak u 11 sati.
Odmah na početku sam vidio da mi je Dakar pre natovaren ali se nije imalo što od stvari izbaciti (bar tako kaže Suzana, mada, ja mislim i da smo kombijem krenuli ne bismo ništa više spakovali al`ajd, šuti i vuci ). Komunikacijski sistem sa Emilijom mi također ne funkcionira ali to planiram popraviti kad stignemo u Wittenberg jer mislim da su možda kabeli loše spojeni.
Konačno krećemo.
Početna kilometraža
Izlazimo poslije 10 km na autoput i meni se pali lampica od goriva, nije mi jasno jer koliko znam rezervoar bi trebao biti skoro pun. Silazim sa autoputa i na benzinskoj pumpi vidim da je Suzanina Yamaha sva od ulja. A što je ovo mili brate ..... rekoh joj da se parkira dok ja sipam gorivo pa ću vidjeti onda što je. Sipam goriva kad ono.... staje nepune 3 litre, odem do Suzane i vidim da je sa njenog motora ispao čep od ulja.
Rekoh, gospođo da se mi lijepo vratimo doma, kako je krenulo, nećemo daleko stići. Suzana se nije htjela vračati pa sam se vratio i skinuo čep sa drugog motora. Tako sam u samom startu bio 100 km u prednosti. Moram napomenuti da su mi motori za put pripremani u "Auto & Moto Salon"-u i, da nije čiji je, ne bih više nikad nogom tamo kročio. Čitavo vrijeme me čudi što je sa mojim pokazivačem goriva, zašto on zeza, kako ću mu vjerovati u Maroku ali ipak naslućujem u čemu je problem. Naime, kada je moj mehaničar prikopčavao onu utičnicu (kao za upaljač u autu) spojio ju je na kabel koji ide iz rezervoara prema kontrolnoj tabli i to je bio uzrok dva problema. Kabel nije mogao dati dovoljno struje sistemu za komunikaciju a on je ipak uzimao dovoljno struje da se pali lampica od goriva (ili nekako slično). Ta dva problema su riješena jednim udarcem jer sam struju uzeo direktno sa baterije.
U nedjelju smo stigli na vrijeme u Berlin, ukrcali motore na vlak i krećemo polako na spavanje (da bi vrijeme brže prošlo)
a Emilija ne može išćekat
FRANCUSKA
U Narbonne smo stigli na vrijeme i nekih pola sata je trebalo sačekati da bi podigli motore i po velikoj vrućini konačno krećemo u našu malu avanturu.
Emilija je prva bila spremna za put
Plan nam je bio da ništa ne planiramo već da spontano odlučujemo kuda ćemo putovati, gdje da ostanemo dan-dva, pomalo nomadski ali da ne spavamo u šatorima nego po hotelima jer Detlef koristi aparat za spavanje (a nema ga jos na pedale).
Odlučujemo izbjegavati autoput i vozimo samom obalom mora, tako krećemo prema španjolskoj granici.
prelijepim vinskim predjelima
pored ogromnih vinograda
palmi
Pauzu pravimo u mjestu Leucate gdje u debeloj hladovini malo jedemo 
pa se malo sladimo
a poslije toga i malo kupanja nije naodmet
Poslije kupanja vozimo samom obalom mora do mjesta Port-Wendres takoreći na samoj granici ali odlučujemo u Španjolsku ući preko prijelaza Coll d`Ares koji se nalaz na 1500mnv, tako da uđemo u Pirineje koje su ipak jedan od naših ciljeva. Cesta koja se penje prema tom prijelazu je puna krivina, ima dobar asfalt i pravi je raj za motoriste.
Ušli smo u
ŠPANJOLSKU
i na samom prijelazu pravimo malu pauzu
gdje se divimo prelijepim planinskim masivima koje ćemo narednih dana probati osvojiti što više
Pošto se već polako spušta noć i mi krećemo prema gradu Ripoll gdje jedva nađosmo prenoćište u hotelu "Solana del Ter". Gazdarica je priča za sebe.
Prvo nam je izdala sobe sa doručkom, onda nam za večeru probala "uvalit" još 2 jela koje nismo naručili a ujutro smo morali platiti doručak posebno
RUTA PRVOG DANA
Poslije doručka i nošenja onih kofera " iz kojih se nije imalo što izbaciti" i u kojima nam "ama baš sve treba" ujutro krećemo dalje prema Andori
Krivudavim putem N-152 vozimo do grada Puigcerda gdje pravimo grešku i umjesto kroz Francusku mi krećemo "španjolskim" putem i uviđamo prekasno da smo pogriješili i nastavljamo dalje pod mojom komandom. 
Put nije loš ali su krivine preblage i ako znaš što si promašio biva ti još teže. Na jednom mjestu, nešto ispred Andore, Detlef prelazi policiju na punoj linijii, oni ga zaustavljaju ali mu ne naplačuju kaznu nego mu daju "prvi žuti karton", unose ga u bazu podataka i opominju ga, ako u slijedećih par nedjelja u Španjolskoj napravi prekršaj, imati velikih problema.
Čekajući na Detlefa nailazim na ovo
Pošto smo u Andoru ušli sa "pogrešne" strane i pri tome upali u veliku gužvu, cilj nam je bio pronaći parking za motore, nešto pojesti i "pobjeći negdje iz ovog grada"
Iz Andore smo dalje krenuli u pravcu gradića Sort a potom kroz NP Aigüestortes i Estany de Sant Maurici cestom C-28 čiji prijevoj, pun serpentina, doseže visinu od skoro 2100m i gdje mi nije padalo na pamet fotografirati nego sam se, kao i ostali, potpuno prepustio uživanju u vožnji. NEOPISIVO (ili meni fali riječi da to opišem)
U gradiću Arties nalazimo dobar smještaj i poslije lijepe večere otišli smo na spavanje.
RUTA DRUGOG DANA
Ustali smo rano. Jutro je bilo prelijepo, nebo čisto plavo a pogled na planinske vrhove prekrivene snijegom je oduzimao dah. Sav trud oko ovog putovanja se u tom momentu isplatio i od istog trena prestajem misliti na svakodnevnicu, na normalnu kolotečinu koja nam uskraćuje ovakve trenutke. Znao sam da je ovo samo jedan skromni početak .......
RSS feed Comments
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos