Moto Expedition Croatia

 

5.10.2008.

31. DAN

370km

Nakon ugodne noći, slijedi jutarnji šok. Darkova Yamaha je bila srušena. Ispod hotela je disco za koji nismo znali. Radoznalost u Indiji nema granice, normalno, penjali su se po motorima, a u svoj toj gluposti nisu svjesni težine istih. 
Savinuta poluga mjenjača, prednji plexi vizir izlomljen, karburatori prelili. Sat vremena gubimo na popravak, dok istovremeno urlamo na ekipu iz hotela zajedno sa čuvarom koji je  navodno cijelu noć pazio motore. Tek što krećemo Darku ispusta guma. Nema vidljivih oštećenja, tako da odlučujemo nadopumpavat dok se može. Po našoj netočnoj karti do granice ima 75km. Sad bi to bio drugi prijelaz, pošto onaj jučerašnji očito ne postoji. Ubrzo ulazimo u područje planinske džungle. Prekrasno, zaboravljamo probleme i uživamo u Indiji kakvu još nismo vidjeli. Cesta relativno dobra bez gužve, u vožnji nama iznad glava skaču majmuni, očito se zabavljaju. Stajemo da ih bolje pogledamo. Nisu pretjerano plašljivi poput svih koje smo do danas vidjeli. Ubrzo postaju radoznali, skupina postaje sve veća, okružuju nas sa svih strana. Najpametnije je bilo povući se, možda i nisu tako dobronamjerni. Vozimo lijepim kanjonom rijeke Tiste, ali dolazimo do dijela gdje shvaćamo da smo pred Buthanom, egzotičnom podhimalayskom državom u koju ne možemo ući. Napravili smo nekoliko fotki Buthana i veličanstvenih vrhova Himalaya. Pogled puca i prema indijskom Sikkimu gdje nas svi upućuju. Nažalost nema vremena kao ni za puno toga prije. U pomoć priskače šminkerski dvojac u novom Tata terencu. Da sam se sjetio ženskog dijela publike uhvatio bi sponzorskim Sony-em pokoji kadar. Vozimo za njima dio puta a za dalje dobivamo upute. Ulazimo u zašticeni rezervat Gurumara, po ne znam koji put žalimo sto nema zadržavanja. Dok smo ručali u simpatičnom restorančiću uz cestu obećao sam sebi vratiti se u West Bengal. Jednostavno prekrasno, sve ono sto sam gledao na tv-u sada je oko mene.
Prošli smo prije rezervata i velikim plantažama čaja. Savršeno uredni zeleni grmovi u sjeni stabala. Odmor za oči i prilika za uživanje u vožnji, nezamisliva rijetkost u „Incredibl India“ (to bi bio turistički slogan na svim reklamama). U narednih nekoliko sati lutamo i tražimo bilo kakav putokaz prema granici. Vrtili smo se tako dobrih 80km po selima uz samu granicu a da nitko ne zna točno objasniti gdje je prijelaz. I kad smo konačno došli do njega bili smo jedini na kotačima. Svi ostali su pješaci posto sa indijske strane vodi uski puteljak. Na samoj granici sa svake strane nekoliko baraka u kojima brzo i jednostavno rješavamo sve formalnosti. Ni zamjena novca nije problem. Bangladeska valuta je TAKA. Za 1€ dobijemo 95 taka.
Već u prvim minutama Banglades nam se svidio. Nema prometa na cestama koje su nešto uže ali bez rupa. Benzinskih postaja ima i rade. Gorivo je oko 1€ za litru, pa je očito da je skupo gorivo prorijedilo promet, ako se zna da zarađuju prosječno 1$ dnevno. Prometnih znakova ima dovoljno i na pravim su mjestima, nema lutanja i snalaženja na raskrižjima. Kad smo stali da popijemo nešto zbog velike vrućine okružuje nas masa ljudi. Nitko ne zna engleski, ali djeluju pitomije od njihovih susjeda. Nemamo više vremena za zadržavanje, bliži se noć a Darko je ostao bez svjetla. Trebamo stići do Lalmonirhata gdje se nalazi najbliži hotel, ali zadnjih pola sata vozimo po mraku. Vožnja je iznimno oprezna, Darko je odmah iza mene, a iako rijetki vozači autobusa i kamiona kao da su uvezeni iz Indije. U gradu je sve vrlo živo, mase se brzo okupljaju oko nas i privlačimo nevjerovatnu pažnju. Hotel se nalazi u centru, samo što moramo sve raspakirati da bi motore ugurali u uski hol pored recepcije. Gazda se zaklinje u sigurnost. Nagovaram Darka da rikšom odemo na večeru, i to je jedinstvena scena gdje se on vozi na necem što nije njegova Yamaha. Večera tipična za ovaj dio svijeta: riža, povrće i nešto malo mesa u pikantnom umaku, poput gulaša. Vozač rikše  nas čeka vani i vrača nazad u blizinu hotela. Cijena je bila neka smiješna. Centar je prepun trgovina, najviše tekstilnom robom. Kupiti se može doslovno sve, sve je savršeno uredno, ništa lošije već kod nas. Za 3.5€ kupujem tri T-shirt majice. Još su kao nove. Kupujemo još nešto sitnica, cd-a sa glazbom i notes za bilješke. Danas sam shvatio da sam sve dosadašnje ostavio u zadnjem hotelu u Nepalu. Nije prvi put da gubim stvari, pa se ne živciram, iako žao mi zbog svih detalja koje je teško zapamtiti. Povratkom u hotel na ulazu prava gužva. Gazda pusta samo probrane da uđu i pogledaju motore. Još su nas malo tijekom noći uznemiravali novi prijatelji, svi su se htjeli upoznati i slikati.