Moto Expedition Croatia

IRAK 2010.

Utorak, 21 Rujan 2010 20:10 Robert Koletić

Prvobitni plan Iran je pao u vodu kada sam u iranskoj ambasadi u Zagrebu ljubazno odbijen, navodno sam premašio kvotu za 5. mjesec. Pa dobro, niste vi jedina zemlja na bliskom istoku i svejedno krenuh praćen kišom naoružan kartama istočne Europe, Azije i Bliskog istoka.

Već početkom drugog dana u Baranji srećem Dražena i Joku i Splita koji voze za Istanbul. Oni su dobro isplanirali svoj put za razliku od mene, koriste GPS i nakon što su me odmjerili, primaju me u karavanu, pa sada kao trojac, dva V-Stroma i TDM jurimo prema Beogradu. U glavnom gradu Srbije sastajemo se sa ekipom iz MK „NESVRSTANI“ koja nas vodi na moto susret. „Ili si Lav ili nisi“ glasi reklama za pivo Lav. Bili smo lavovi do sitnih sati pa je jutro uz kišu donijelo i glavobolju. NEGDI OKO NIŠA

Odlučili smo se ne zaustavljati do Edirne u Turskoj i usprkos kiši Srbija i Bugarska su „pale“ u jednom danu. Istanbul, ne bih ni ulazio u njega da nije splićana. Inače izbjegavam metropole, ali GPS nas je doveo do hotela od 30 eura u blizini Aja Sofije. 9 milijunski grad jednostavno te guta i cijeli je prošao u razgledavanju barem djelića te ogromne kulture. Aja Sofija, Plava džamija, Topkapi...more turista, cijene astronomske. Kasnije kako sam boravio u toj zemlji shvatio sam različitost i podijeljenost. Gospodarstvo zahvaljujući turizmu i industriji cvate ali socijalne razlike su ogromne, tako se veći gradovi mogu mjeriti sa europskima dok ruralna područja znaju biti potpuno nerazvijena.

Cijena od zapada prema istoku padaju ali benzin ostaje isti, skoro 2 eura po litri. Uz nedostatak kampova, kada se sve zbroji, Turska nije jeftina za moto'putnika. Na vratima Azije opraštam se od Hrvata jer iduće ću sresti tek u Siriji. Brzo se prebacujem na solo putnika što je već stara navika.

Nižu se gradovi u izgradnji i tek stotinjak kilometara iza Ankare priroda se mijenja. Tuz Golu ili Slano jezero zasljepljuje svojom bjelinom. Ovce pasu ovu travu nebili se nadmetale po kvaliteti s rođakinjama na Pagu. Od silnih kebaba koje sam pojeo dosta mi je svega što bleji. Prvi put se susrečem s Kangalom-turskim pastirskim psom, ogromna i prekrasna životinja.

Kako sam dublje ulazio na istok trebalo je razmisliti kuda dalje. Izrael mi se činio idealnim. Rijetka moto-destinacija zbog kompliciranog ulaska-izlaska nakon par dana skroz je otpala kao solucija kada sam na turskoj TV vidio za napad na konvoj prema Gazi. Saznanje da bi iz Haife trebao prebaciti motor u Grčku a ja avionom bilo bi previše za moj budžet i živce. Nastavljam uz sirijsku granicu kroz Gazi Antep, Sanli Urfa, Kiziltepe. Dani se svode na cjelodnevne vožnje, potragu za smještajem i spavanje. Jedna noć zatekla me na kamionskom odmaralištu gdje su me vozači ljubazno ugostili jer u ovom dijelu Turske usamljeni motorist nije česta pojava.Makar smo se teško sporazumijevali upozorili su me da sam 100km udaljen od iračke granice u turskom Kurdistanuna tromeđi sa Sirijom. Krijumčarenje je ovdje glavni posao a kurdski pobunjenici koje turci zovu teroristima ovdje imaju uporišta. Kurdi, narod od 20 i više milijuna duša maštaju o svojoj državi a razasuti su po Iraku, Iranu, Siriji i njih najviše 10 milijuna u Turskoj. Ovaj narod me oduševio gostoljubivošću i otvorenošću. U gradiću Cizre 30km od Iraka, koji izgleda kao loša kopija Kozari boka, saznao sam da u Irak ne mogu bez vize. Za 100$ pešmerage se nude da me prevedu svojim kanalima ali bez motora. Vidim da me odmjeravaju koliko sam ja to voljan platiti i teško im objašnjavam da mi je u interesu ući samo sa motorom i legalno.

Tako sam ujutro krenuo prema granici vidjeti kakve sam sreće. Dočekala me 15km duga kolona kamiona, vjetar koji je nosio prašinu i cement, kaos. Polako se provlačim uz nakrcana vozila od novih teškaša pa do oldtimera. Nitko se ne ljuti samo vidim kako se smiju i viču zamnom. Među službenicima kao da se pojavio svemirac, nisu se još susreli s motorom. Croatia, Hrvatska nemaju pojma....Hrvatistan, načuli su nešto, sporazumijevanje 0 bodova. Satima me šalju od šaltera do šaltera i svi dižu ruke od mene. Imam osjećaj da me primaju samo da se prave važni, svi nešto viču jedan drugom, smiju se i pokazuju na mene, mašu mojim papirima .... valjda govore vidi budalu on bi u Irak.

Poslijepodne me šalju šefu, čovjek govori engleski ... mašala. Nakon jednosatnog nagovaranja popušta. Bez cijepljenja protiv hepatitisa, bez vize, bez putovnice, samo sa A4 papirom ispisanim na arapskom pušta me u Irak. „Sjeverni dio drže Kurdi i to je Kurdistan“ govori mi, „ako uđeš u dio pod kontrolom arapa završit ćeš loše, vrati se u roku 10 dana po putovnicu sa ovim papirom da popijemo čaj. Inšalah“. Svidio mi se taj šef.

Prolazim Zakho i u Dohuku tražim smještaj, već je kasno. Prvi utisci potvrdit će pravilo. Samo na ulazu vidio sam iračku zastavu a svugdje drugdje su zastave Kurdistana-zasad službeno nepostojećeg. Kako su u Iraku Kurdi bili protivnici Sadamovog režima danas su pod određenim simpatijama amerikanaca i pod većim stupnjem samostalnosti nego što to službeni Bagdad želi priznati. Prvu večer u Dohuku sam prava atrakcija, svi mašu i žele se rukovati samnom. Murali na zidovima prikazuju vojne pobjede Kurda a Barzani, njihov vođa, posvuda je. Za 100$ dobivam 47000 iračkih dinara. Ljubazni domaćin je smjestio motor u garažu i makar se kune u poštenje lokalaca, ovako mirnije spavam. Standard se ovdje čini čak nešto bolji nego u turskom dijelu Kurdistana, često se vide automobili visoke klase. Nafta radi svoje. NARODNA NOŠNJA U IRAKU

Vozim prema Sulejmaniji i Erbilu, ceste su iznimno loše a promet van gradova je gotovo isključivo kamionski. Silna roba ulazi da bi zemlja živjela. Na svakom križanju su vojni i policijski punktovi i naravno, zaustavljaju me na svakom. Isprva silno ozbiljni brzo se predaju znatiželji pa sam tako popio hektolitar čaja i strpljivo pozirao jer je svatko htio fotografiju na svome mobitelu. Sve su to mahom priprosti ljudi odrasli u sukobima i interesira ih sve iz vanjskog svijeta. Kako sam pola života proveo u uniformi i na sličnim punktovima jezik nam i nije potreban kako bi se razumjeli. Ponosno mi pokazuju svoje oružje i uniforme, koje su svaka drugačija. Naime kupuju ih na bazarima, pa tko je spreman odvojiti više novca veći je frajer.Znatiželja i otvorenost u ovom dijelu svijeta ima drugačije značenje nego na zapadu. Čim stanem oko mene se skuplja i staro i mlado da jedva silazim s motora. Najnormalnije mi se obraćaju na svom jeziku kao da drugi ni ne postoje. Postišču sve prekidače na motoru, sjedaju na njega...čaj stiže taj čas. Oprezno na svakom punktu pitam čiji je slijedeći i tako sam se kod Mosula kojeg drže druge struje več okrenuo nazad. Za moga boravak u sjevernom Iraku nisam vidio ni jednu američku patrolu niti sam doživio neku neugodnost. Izgleda da kurdi svoj dio drže pod kontrolom. Preuzeo sam putovnicu, vozio slalom između silnih vozila koji su pretovarali švercanu robu, uglavnom cigarete. Stotinjak kilometara ponovo kroz Tursku do granice sa Sirijom. Sutra ulazim u tu veliku zemlju a pred menom je za proći Al Jazira do Eufrata, rijetko naseljeni pustinjski dio zemlje.Jutro je donijelo prve veče probleme, nesnosni bolovi u trbuhu i težak proljev kao posljedica nekog objeda. Blijed i u znoju prolazim ionako napornu sirijsku birokraciju. U Al Hasakehu punim rezervoar i još dodatnih bočica, nižu se kilometri kroz pustinju a ja sve češće stajem skidati hlače. Nakon prelaska Eufrata stanje je toliko loše da od bolova vozim savijen preko rezervoara. Nisam ni primjetio kada sam skrenuo sa glavne ceste, vjerovatno prema nekoj bušotini. Asfalt se pretvorio u makadam a makadam je progutala pustinja.Usred ničega povraćao sam zadnje zalihe vode, dezorijentiran pratio sam tragove guma koji su me doveli do kučice od blata i šatora sa krdom deva okolo. Obitelj kurda kada me vidjela prvi tren samo me blijedo gledala, odmah su me stavili u šator, dali mi mlijeka (pretpostavljam da je bilo devino) i slijedeće čega se sjećam je buđenje uz troje nomada . Uzbuđeno smo gestikulirali, oni željni da pomognu ali jezična barijera je prevelika. Htio sam za Palmyru ali oni odmahuju glavom. Kasnije sam saznao da oni taj gradić u pustinji zovu Tadmor. „Otorad“ je bila riječ koja nas je povezala, Autocesta. Otpratili su me do ceste i kada sam izvadio par novčanica od 20$ uvrijeđeno su odmahnuli glavom, stisak ruke i zbogom.

Fizički dosta loše psihički sam se osjećao odlično. Ono što mi na zapadu volimo zvati „Bogu iza nogu“ doživim gestu ljudskosti, pomoč putniku namjerniku koja je u „civilizaciji“ gotovo zaboravljena stvar. Nisam znao dali vozim u dobrom smjeru ali važno je bilo da više ne skrećem s ravne i čvrste podloge. Nakon par sati fatamorgana, Hrvatska zastava vijori se pored ceste. Znao sam da INA blizu Palmyre ima bušotinu ali u mom stanju sreći nije bilo kraja, uz gostoprimstvo Mladena, mog samoborca, tri dana sam se oporavljao uz sve blagodati koje su mi dečki iz INE pružili. Oprao motor, svu opremu ali i želudac Almaza pivom kod Mufoka i Jurice kako ga naši zovu. Obišao sam i rimske ruševine ali previše turista i ona stara „svakog gosta tri dana dosta“ potjerale su me dalje. Sirijska Arapska Republika je zemlja sa 20 milijuna stanovnika i uglavnom je naseljena na zapadnom dijelu, službeno je višestranačka ali vlada kult ličnosti predsjednika Bašar al Assadačije slike u svim pozama i raspoloženjima „vrebaju“ na svakom koraku.Krenuo sam prema Golanu crti razdora između Sirije i Izraela. Potpuni prometni kaos Damaska uzeo mi je 4 sata i zadnju kap znoja na 40°C. Iza Al Quneitre prošao sam tablu „vojna zona“ i pred palestinskim izbjegličkim kampom nakon fotografiranja presreče me sirijska policija u civilu sa dvije Toyote. Damask, policijska stanica, pritvor, neizvjesnost od par sati dok sam čekao prevoditelja i milijun besmislenih pitanja ali moram naglasiti u prijateljskom tonu. Od početka „filmskog“ uhićenja gdje u svakome strancu vide izraelskog špijuna do kraja smo se rastali uz smijeh. Potvrđujem svoju vjeru da su ljudi u svim krajevima svijeta ipak samo ljudi.

Kako je bilo već vrijeme za prenoćiti upućuju me u Maalulu, 30-ak kilometara od Damaska. To se pokazalo kao dobitna kombinacija jer se 4 dana nisam vadio iz tih krajeva. Radi se o brdovitom kraju koji se proteže duž libanonske granice sve do Turske. Brda su mahom naseljena Armencima, kršćanima sa posebnom kulturom, višestoljetna sela i gradići djeluju kao netaknuti vremenom. Nadrealno su djelovale zastave Njemačke i Brazila njihovih favorita na nogometnom prvenstvu. Spavao sam u crkvi u kojoj putnik namjernik za smještaj ostavlja koliko želi. Obavezno pozivanje u kuću i svugdje rakija s okusom bronhi bonbona. Hvatam komadić sirijske obale, prolazim Latakiju, opet potpunu suprotnost od ostatka Sirije, turisti sa zapada ovdje su glavni gosti. Tada su počeli dani vožnje uz mediteransku obalu Turske. Iskenderun, Adana, Silifike, Alanya, Antalya a Pamukkale su bile obavezna stanica, ne prošetati bos toplim izvorima ovog čuda prirode, u kojem su uživali još Rimljani, bio bi grijeh. Iz Canakkala prelazim Dardanele pa u Galipolje. Velika turska pobjeda u 1. svjetskom ratu ovdje je pretvorena u veliki muzej na otvorenom. Turci su strašno ponosan narod i nemaju problema sa terminom nacionalizam. U svakom gradu prvo što uočite je zastava enormnih proporcija. Prije izlaska malo sam se znojio jer samo ostao policiji dužan neke novca, nisu me uveli u sustav i glatko ulazim u Grčku. Turska ima stroga ograničenja brzine.Povratak na zapad nije značio ništa nevremenu koje me sastavilo tom silinom da je voda došla do mašine i tako mokar i promrznut skrećem u prvi bezimeni grad. Grupa grčkih bikera htjela me utopiti u pivu nebili čuli što više o samom putovanju, njima je i Turska egzotika. U Makedoniji već osjećam miris domovine, u Skopju kod prijatelja priča se razumljivim jezikom i jede se domaća hrana. Ljubazni mehaničar prvi puta baca oko na motor i mijenja ulje, sve je u redu i pod kontrolom.

Nije se trebalo previše opustiti jer Kosovo se pokazalo kao jedna od težih dionica. Od Prištine do Peći, nekih stotinjak kilometara, kiša nije prestala, cesta je kompletna u obnovi i vozi se kroz šljunak pomiješan sa ilovačom. Cijelu dionicu nisam vozio brže od 50km/h. S obzirom da sam prije toga za Prizren krenuo preko Šar-planine gdje me na 1500m dočekao snijeg i temperatura blizu nule entuzijazam nije bio na visini. Da nisam jedini „lunatik“ uvjerio me mladi par švicaraca s kojima sam se sklonio od nevremena u jednoj kolibi. Oni iz Švicarske putuju za Grčku na biciklima sa psom od 5 kg. U Peći sam toliko jadno izgledao da su me onako kompletnog u blatu odbili primiti u hotel. Ja inače spavam svugdje i ispod motora ako treba ali ne danas. Traži, traži do nekakvog čumeza, bilo je važno samo leći. Ujutro je prije svega valjalo skinuti blato sa hladnjaka koji je bo potpuno pokriven. Preko Sanđaka i kanjona Morače na crnogorsko sunce koje je doslovno grijalo kosti. Blizu ponoći kod Gruda, nakon 30 dana putovanja i prijeđenih 11000 kilometara ulazim u Hrvatsku.