OK idemo daaaaaljeeee!
Dobia sam opaske da ne vodin blog pa sad pišem odma opširnie da Vam što slikovitie opišen ove naše avanture...a kako sad nemamo našeg Samoborčeka i Kaštelanka u sobi odmaram i pišem čega se sve sićan.
Nakon ponovno kasnog lieganja, virovali ili ne na ovom putu mi ni spiza ni san ne 3baju od uzbuđenja, Grba diže vojarnu (čitaj mene) na noge i zapovida pakiranje i skori polazak.
"Ok Grba ali zašto tako rano?"
"Možemo opet zalutati!"
Skidamo upute sa google karti i sve kombinacije cesta kojima bi 3bali proći. I tako silazimo u prizemlje, sidamo na motore i pokret za autocestu M25. Putem je Grba izmislia neki novi zaobilazni put tako da smo priko brežuljka iznad Londona izašli točno na cestu kojom smo jučer prošli na pokusnom putu za danas!
zadnja fotka nas i motora u Londonu
Dogovor je stajanje svaki puta kada smo u nedoumici pa tako stajemo svaki put kad Englezi zaborave iz nekog sebi znanog razloga napisati kuda nastavlja ova cesta...lijevo-desno ili možda ravno. Ovako im je možda interesantnije. Zadnje stajanje kod prvog izlaska za terminal 5 i Grba me pita idemo li na terminal 4 ili skrećemo ovdje. Govorim mu da smo išli na sliedećem izlazu za rotor i dok ja oblačim rukavice on mi nestaje iz vidokruga. Silazim s autoceste, ulazim na rotor i skrećem prvo lievo, nakon kilometar opet livo i cargo je tu. Međutim kad sam došao tamo Grbe nie bilo. Pomislia sam da nie već uša u skladište ali ga nitko od uposlenih nie vidia. Ok zvat ću ga pa ga navodit priko mobitela. Problem-ne javlja se. Pokušavam se spoiti na wi-fi kako bi ga naša priko Mobilisisa ali SonyEricsson ne pronalazi niti jedanu slobodnu mrižu. Kontaktiram ženu da ga ona nađe priko MEC-a ali ona je u Šibeniku. Kaže da će zvati Dianu moju p(lj)unicu kako bi ona pomogla. Za ne faliti i kiša je počela poprilično padati. Ulazim u zgradu i zovem Gilesa da me pusti na kompjuter u agenciji da lociramo Grbu. U sobi njih pet-šest i sad svako oće znati šta se dogodilo. Nalazimo ga na karti ali kako je non stop u vrtećoj vožnji ne možemo do njega. Vozi brzinom od nekih 60 km/h i na svakom raskršću Englezi viču:
"Go left, go left" - i kad pogodi to se slavi ka kad Nives Celzius ispadne bradavica.
"That's good thing mate" govori mi deblji narančasti na satelitsko praćenje.
"You can find that only in Varaždin, Croatia!" evo da i nama posluži, a ne samo MEC-ovcima za zbijanje šala. Čekali smo da se Grba izmori i konačno odustane od dugog lutanja da ga dobiemo na mobitel i čim mu je indikator brzine napisao 0 km/h nazvao sam ga i proslijedio slušalicu Englezu. Ovaj je izaša vanka radi boljeg signala i kad se vratia samo promrlja:
"I didn't understand him nothing., I've got no clue where he is".
Baš ti hvala, 5 minuta si priča da ništa ne saznaš. Grba me je nakon par minuta nazvao da me pita stižem li po njega. Stari nemam pojma di se točno nalaziš, a i Giles traži da mu predam motocikl. I ovako već kasnimo-prošlo je 11 sati.
Odveza sam motocikl u skladište gdje mi je Giles predao prsluk koi zbog sigurnosti mora biti na meni. Tražio je da mu pokažem sve što imam u kuferima kako bi se uvjerio da nemam nikakvih boca pod pritiskom, zapaljivih materijala i explozivnih naprava. Od svega navedenog morao sam uz ranije izdvojeno i ostavljeno u sobi još uzeti sprej za krpanje guma i ampule za pumpanje istih. Kad smo sve provjerili otiša sam se presvući u njihov wc ali dok sam bio u donjem rublju u nezaključanoj prostoriji nazva je Grba i pitao da li dolazim po njega. Objasnia sam mu da nemam prijevoza i da ću ga pokušati ponovno pokušati locirati kada se presvućem. Baš u tom momentu ulazeti jedan zaposlenik i vidi mene kako stojim u boxama nasred wc-a. Samo je reka sorry i izašao vanka. Opet mi zazvoni mobitel, ovaj put punica, javim se opet polugol, a u wc uđe drugi zaposlenik i bez ustručavanja nastavi po svom planu i programu.
zadnji snimak Kaštelanka prie leta
Grba se pojavio nakon dvadesetak minuta od našeg zadnjeg razgovora, skoro 3 sata nakon našeg razdvajanja. Samo je reka:"Ne pitaj me ništa. Tvoja punica me navodila, htio sam sist i zaplakat."
Objasnia sam mu da mora predati motocikl što prije, a kako sam ja htio sve to zabilježiti, a Giles nije dozvoljava unos kamere u skladište morali smo predaju obaviti ispred skladišta. Kako su Grbini koferi i onako bili prazni pregled nije potrajo dugo. Giles je tražio kao i u mom slučaju da mu se predaju ključevi od svih kofera kako bi na carini mogli nesmetano njušiti našu šporku robu. Kako ga nije tražio ključ od motocikla pitao sam Gilesa zašto sam ja morao predati svoje ključeve. Rekao je da nisam te me je odveo do motocikla odakle sam ih uz kratki pozdrav sa Kaštelankom uzeo.
Grbu malo zeza engleski...čovjek mu je reka "take off all your luggage", a ovaj izvea striptiz nasred ceste
Giles nam je rekao da pričekamo dok on ne rieši svu potrebnu papirologiju. Pokazao nam je aparat sa besplatnim napitcima pa smo se bacili na kavu i kakao. Otkrio sam savršeni sok od ananasa, naranče i neidentificiranog voća. Ispriča sam Grbi o nekom zaposleniku što mu je šogorica Samoborka. Nije prošlo ni 2 minute kad eto ti Engleza na puš pauzi. Razvezli Grba i on priču, da kako se prezivaju, ovaj zgrabi mob i zove da sazna prezime po hitnom postupku. Ja kažem Grbi kad čuješ prezime reci da ti lik duguje torbu para pa možda Englez od neugode spusti cienu carga. Popričali su se malo o domačoj rakiji i utjecaju alkohola na ponašanje dotičnog. Čovjek se žali na agresivu. Tek sam tada postao sviestan prave veličine Londona: gospodin je rekao-uzmeš Frankfurt, Paris i Bruxelles, staviš u London i još ti ostane mjesta. 10 miliona stanovnika!
Giles dolazi do nas sa kompletnom dokumentaciom i traži funtice. Pita kako čemo platiti. Mi odabiremo keš pa on zove jednu djelatnicu speijaliziranu za ručno broanje novca. Na kraju primopredaje obavljamo slikanje i pravac autobusne odakle idemo na aerodrom tj. underground station.
Najbolji sok na svitu
Mi i Giles skupa i zajedno svi
ponosni vlasnik ruksaka
kad stiže V-strom
neki su i ogladnili od čekanja gospon Grbe
Roby goes in skulllll
Upadamo u bus i za karte izdvajamo 4 funte. Vozač mi uz zabranu snimanja govori da silazimo za 4 stanice. Nakon samo 3 stanice Grba se zapita na glas:
"A kako će oni skinuti kleme sa akumulatora kad je ključ od motora u nas? 3bali bi i Mobilisis isključiti..."
Izlazimo iz busa i ja odmah zovem Gilesa kako bi provjeria moramo li natrag.
"I think you don't have to come back, let me check...nakon minutu glazbe u slušalicu...please come back".
Uletili smo u bus u suprotnom smjeru i morali opet platiti kartu. 8 funti u pet minuta za 8 stanica. Dolazimo do cargo agencije predajemo ključeve i pravac autobusna. Deja vu.
Reka sam Grbi: "Neću platiti opet kartu"
"Ti nemoj" samo je posprdo reka.
Objasnia sam vozaću da mi je ovo treći bus u 10 minuta, pokaza mu karte i fetivi pakistanac sa dugom bradom se smilova nad mojom teškom sudbinom. Slavodobitno sam Grbi reka da ne 3bamo platiti kartu.
"Čuo sam"-mirno je rekao.
Po izlasku iz busa prešli smo na drugu stranu ceste ali se Grba sjetia da se ne moramo opet vraćati pa smo se vratili na pravu stranu i sačekali drugi bus koji je vozia direktno do podzemne (reka je Dražen elektroničar i programer). Kupujemo oyster card i silazimo na peron. Vlak dolazi brzo i dok ja slikajem Grba mienja položaje za spavanje. Uz svaki snimak širim lice u osmjeh,a ljudi me gledaju ne znajući da smo skupa na zadatku. Linija se zove Piccadilly line i ženska je to na razglas u tih dvadeset minuta ponovila milijun puta. 
ko voli nek izvoli
Izlazimo u strogi centar prepun turista i ja odmah uliećem u dućan koi san tipova dok smo lutali s motociklima. Toliko tenisica na jednom mjestu, a cijene smiješne. Skate patike koe kod nas koštaju preko 600 kn ovdje su samo 150kn! Šteta što nemam mjesta na motoru. Grba me uvjerava po stoti put da će u Americi biti još jeftinije. Ak je tako letit će stara roba da napravi miesta za novu. Dogovor je da se razdvojimo na sat vrimena kako bi ja slikava, a Grba proša knjižare u potrazi za štivom koje će čitati u avionu i Halifaxu. Nisam vidio niti jednu bitniju atrakciju tako da ćete ostati uskraćeni za one već viđene građevine i možda osjetiti London kroz moje lutanje. Tako je prošla ura,a ja sam palaču i kraljicu vidia samo iz daljine.
patika ka u priči...
na koga van ovi lik baca
Odlazimo u podzemnu gdje mi neki lik vidjevši aparat oko vrata rekao:
"Take a picture of me, it's free" -Grba je reka da udovoljim čovjeku pa ako postane slavan možda zaradim na fotki. Još je skupa sa Grbom prokomentira Japanke koje su stajale neposredno do nas. Jedna je umisto čarapa noge do kolina omotala zavojima iz prve pomoći!?Još nam je otkria da nikada ne plaća kartu za podzemnu. Presjedamo za Tottenham hale za koji puno Londončana ne zna di se nalazi. Ima i u izgovoru toga kvarta, govori se puno brže nego šta ga mi kažemo pa smo zato danas i nosili ispisane ulice na papiru kako bi Grba na križanju samo pokazao papir i prstom upro u ulicu koja nam 3ba.
Kako je Mario rekao da će biti na predavanjima do 8h imali smo skoro 3 sata za lutanje. Otišli smo na Grbinu želju za pivom u lokalni pub koji je bio izvoran kao i u engleskim serijama. Na velikom platnu utrke konja, bradati Englezi sa kriglama u ruci i dugačak šank za kojim je Grba naručia pivu za sebe i "juice for my kid" dovoljno da me šanker čudno pogleda. Sjedili smo na kraju u nekom dvorištu ograđenom bodljikavom žicom, prostoru predviđenom za pušače i mene koji sam tu zbog Grbe. Nazva sam Maria i ispostavilo se da je doša ranije tako da smo mogli put naše rezidencije. Kako mu ne bi poeli svu hranu kupili smo u domačeg Lidla nešto hrane, slatkiša i pića.
besplatna fotka
studentski kampus
ponosni vlasnik pune kese
Mario se kao i svaki puta morao spuštati u prizemlje kako bi sa svojom karticom otvorio sva vrata koja se otvaraju za studente sa karticama. Otiša sam se istuširati, nazva ženu preko Skypa i tek iza 9h prvi put večera. Kad sam vidia večeru koju nam je Mario spremio nie mi bilo žao. Jedino je Grba ispeka kruh u bojama kakve samo on voli: metalik tamno crne.
naš ključar-kartičar
kuvar i po
Grba nisi stvoren za pekara
nie Šolta al je lipo
Odlazimo u dvorište da bacimo koju fotku i upoznamo "neke" cure nakon čega Grba odlazi spavati, a Mario, Yogi i ja po ustaljenom običaju do kasno u noć provodimo u razgovoru. Od trenutka ulaska u stan bolili su me tabani mada nismo puno šetali. Zbog ovih nespavanja i iscrpljivanja znao sam da će prie ili kasnie doći naplata. Lega sam opet iza 3h, a buđenje je bilo predviđeno za 7h.
Ok evo me opet...
Engleska je brzo prošla, po cili dan smo se vozali. Žao mi je samo šta nisam više vrimena provea sa našim domaćinima.
MARIO JE KRALJ
Ono šta je učinia za nas pamtit ću za cili život...
No krenimo redom...
Kod ulaska u London shvatili smo da smo falili stranu grada-umjesto na zapad Grba je ne vidjevši znak od niskog sunca poveo put istoka. Shvatili smo to tek kad smo penetrirali u vrlo gužvovite ulice. Stali smo sa strane i primjetili mnoštvo afro-engleza. Grba je po prvi ali i ne posljednji put našeg posjeta Londonu rekao: "Ovdje ne pari sigurno."
GPS na Sony Ericssonu je pokazivao da smo jako daleko pa sam odlučio zaustaviti slučajnog prolaznika koi bi me uvjerio u suprotno. Taman je naiša stariji gospon sa cuckom koi je reka "Ooooo, that's far mate...let's see...go straight,straight,straight,straight,straight(i još 5x)... over the bridge and then through town to Totteham." Parilo je jednostavno. Mi smo lutali skoro tri sata. Lutali i izbjegavali lude vozače autobusa. Ti nisu čuli za mrtvi kut. Jedan je stao pored Grbe i kroz prozor mu počeo urlati da je on Slovak. Nismo ti mi krivi, samo nam reci di 3bamo ići. Kad smo skoro skroz odustali od potrage i počeli tražiti taxi koi bi nas "jeftino" odveza do kampusa, naiša je biker pred koeg se požrtvovno bacia Grba i zamolia ga da nam pokaže put. Kaže biker ja sam Poljak (svi su nam se ispovjedali taj dan) i da ide u tom pravcu pa će nam pomoći. Čim smo krenuli pajdo je ubacia u warp i krenia u slalom vožnju koju mi onako tanki s kuferima nismo mogli tek tako pratiti. Prvi semafor pali se žuto, brat Poljak skreće na kolinu livo, Grba ga prati, a ja sam primjetia da je baš na tom skretanju baš u vrime kad se palilo crveno smještena policijska postaja. Sta sam i nada se da ću ih viditi kad krenem na zeleno. Na žalost nisam. Nakon par semafora parkiram sa strane i zovem Maria da mu kažem svoe kordinate. Reka je da čekam dok me ne pokupi. Izvadio sam Experiu kako
bi pokušao vidjeti lokaciju Grbe preko MEC-a ali su do mene svako malo dolazili čudni likovi koi su hvalili moj motor. Tek kad sam vidio da se i žene okreću priko ramena dok ulaze u svoe domove spremio sam mob i nastavio čekati. Bila je to vrlo siromašna ulica Seven sisters u koju je svako malo ulietala murija sa rotacijom. Kako Mario nije dolazia, nazva sam ga opet. Reka je da krenem samo naprid dok ga ne nađem. Nakon neka dva,tri km maha mi je sa underground station-a. Kaže onaj tvoj kolega je doša isprid zgrade ali je vrlo brzo nesta. Ništa čudno za Grbu.
di će bikeri nego drito u Hilton
Rade mobiteli-zarađuju švabe
Da mi je upute kako do zgrade jer nisam ima mista za njega na motoru. Odlučia sam prvo potražiti Grbu jer ne bi moga zaspat večeras bez njegovog hrkanja. Sva srića naletia je na mene jako brzo. Prid zgradom nas je čeka Mario koi nam je osigura čuvani parking i otvoria vrata svoga stana u kampusu i to ne ključem nego karticom. Odvea nas je u svoj stan na četvrtom katu koi se sastoi od šest soba i zajedničke kuhinje. Soba sa kupatilom odma je napunjena svom opremom, tuširanje i odlazak na večeru koju je Mario napravia...tortelini sa piletinom u odličnom umaku. Upoznao nas je sa cimerom Grkom Yogiem koi se posebno svidio Grbi. Ja sam osta sa njima do kasno u noć pričajući o našem putu i njihovom snalaženju u Londonu. Rekli su mi dosta korisnih informacija koe su nam poslužile tiekom našeg boravka u glavnom gradu Engleske. Iskreno, nisam bio spreman na tako veliki grad. A kad sam spozna da utičnice ne odgovaraju europskim i da nema wi-fi?! Tu me je spasia Mario sa jednim adapterom koi je jako malo pokrio potrebe sve naše elektronike i šifrom koju smo trebali skupa koristiti na žičanom internetu. Lega sam iza 3 sata nadajući se da ćemo sutra guštati u vožnji po želji...
A nie tia ponit vriću...naš bračni krevet
naš nered
Ujutro me Grba budi najranije. Onako pospanom mi govori da bi bilo najbolje odma otići u cargo agenciju kako nas sutradan ne bi iznenadili sa nekim zahtjevima i što je najvažnije da znamo di se nalaze. Nazva sam gospodina Gilesa koi mi je kulturno objasnia da danas nema vrimena za nas jer imaju druge dogovorene kliente. Sutra nam je termin u 9:30 i tada će se moći posvetiti našem transportu. Zahvalim mu se i s Grbom dogovorim današnji izlet u Stonehenge (jer imamo pune rezervare, a za transport smie biti samo 1/4) i taman kad sam to napisa na portalu MEC-a Grba promjeni plan. Htio je ipak otići bar da vidi gdje se nalazi cargo agencija. Samo sam pomislia: ovi sa portala će umirat od smia jer sam ugasia laptop prie ove informacie, a oni misle da idemo u skroz drugom smieru. Popili smo kavu i kakao u kafiću i krenuli po GPS-u put ceste 406. Smišno je kako možeš pratiti cestu nekih 5 križanja nakon čega prestaju sve informacije, a sve koe pitaš za smier nemaju pojma ni o aerodromu, a još manje o Heathrowu. Stae tako Grba na jednu autobusnu stanicu do neke cure u minici i stane se ispričavati na smetnji da 3ba do aerodroma. Dobio je jedino na ukrainsko-engleskom: Aj rili don't no.
3ba ju je pitat nešto šta zna Na nekoj benzinskoj saznajemo kako dalje ali po izlasku ja zaboravljam da sam u Londonu i samo brzi manevar vozača audia spašava moju vožnju "pravom stranom". Kad smo se dočepali autoceste udarili smo po gasu i praznili Samoborčeka i Kaštelanka. Počeo sam shvaćati veličinu Londona...putuješ preko sat vrimena, a još si u njemu. Silazak prema cargo terminalima i tu nam više nitko nie moga pomoći nači skladište James carga. Ponovno pitamo Experiu koi je pravi put i sve bi bilo ok da tamo nema i viška cesta oko nas. Ipak na kraju odlazimo kako GPS kaže i pronalazimo neka stara skladišta s druge strane autoceste, daleko od aerodroma. Da me na ovu adresu nije uputia Rikić odmah bi napravia 180. Giles nas je ipak primia i objasnia da smo sve potrebne predradnje obavili još iz Hrvatske tako da samo ispraznimo rezervare i budemo tamo u dogovoreno vrime.
James cargo
U povratku smo još mlatili autocestu da bi se po ulasku u grad po dobrom običaju izgubili i upali u strogi centar. Grad je predivan. Više nismo viđali one siromašne oronule kuće u blokovima već zgrade u koima žive oni koi se ne boe recesie. Malo po malo i eto nas okruženi turistima pored najvećih atrakcia Londona. Putovanje traje satima, a mi odjednom prolazimo pored Buckingham palace. Još je trajalo razmontiravanje šatora i skupljanje opreme od cateringa i live prijenosa. Onaj dio priče o Grbinom razgovoru s kraljevskom obitelji i pozivu na kriket i kavu nisam doživio (valjda od lutanja) ali ja mu virujem.
London rush hour
Nekako smo se dočepali stana, po prvi puta po UK vremenskoj zoni u 21h večerali i Grba na MEC forum, a ja u ugodnom razgovoru s Wangom, cimerom filipincem i Mariom o njihovom studenskom životu. Kako im samo zavidim šta su imali hrabrosti upustiti se u takvu edukacijsku pustolovinu. I šta su svoim dosadašnjim ponašanjem pokazali svoim roditeljima odgovornost i zrelost da ih puste u daleku tuđinu. A ona nije jeftina. Po njihovim pričama samo za jednu godinu studentskog života u Hrvatskoj bi mogao postati vlasnikom novog automobila. I to više klase. Mariov način razmišljanja i njegov zafrkantski pristup lagano se uklopio u internacionalni stil života stanovnika Londona kao i njegov način odievanja. Nakon dugog razgovora odlazim u sobu leći do Grbe koi je i ovu noć odlučia ispilati nekoliko kubika kanadskog drvlja. Na žalost zbog ranie navedenog razloga o strujnim razlikama između EU i UK nisam cijeli dan uspio napraviti puno slika.
RSS feed Comments
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos