SPONZOR ZEMLJOKRUGA
Dojčland-drugi dan...
"Ustaj Paco, kolega ti je nervozan!"-zaurlikao je ujo Mato negdi odoli skroz do potkrovlja gdje sam ja spavao. Odmah sam izletia iz kreveta i planirano
tuširanje ostavio za neki drugi dan. Grba je imao plan da se krene u 9h, a na satu je već bilo prošlo 8. U dvorištu je ujna Lucija već počela servirati doručak dok je Grba pravio plan kojim putem krenuti. Dobro smo se najeli i nakon što sam počistia nered koji sam s opremom napravia u dnevnom boravku i zahvale domaćinima otišli smo
vidjeti bazene koji su već najranije bili puni turista. Dan je bio vruć, a umjesto u 9 krenuli smo u 11h.
kuća naših domaćina
ujna Lucija i Grba printaju karte
BMW čuvani parking
nered iza mene
Neću zaboraviti onu tišinu koja je vladala u Beurenu, kao da nitko tamo ne živi. Na povratku kroz lokalne ceste susreli smo jako puno biciklista koji vikende provode na puno staza koje se protežu kroz cijele dionice cesta i šuma. I staro i mlado je na biciklima. Stajemo na par odmorišta da bi Grba mogao zapaliti duvan i popiti kavu, a ja udarati fotke. Nadao sam se da ću na ovim cestama možda vidjeti jednog od najvećih zaljubljenika u motore-prijatelja Milu Racu koji je trenutno negdje s kamionom na turi. Vidili smo samo hrpu Japanaca koji su ostali zatečeni našim motorima.
Putem smo prošli pored dva autu-moto trkališta ali kako je Grba road captain nisam imao ni šanse stati i snimiti koi zanimljivi kadar...a baš sam mislia u garaži puncu postaviti koji poster. Dan je postajao sve vrući i ispod jakne sam osiećao kako sam cili mokar. Tuširanje će pasti čim stignemo u Duren. Grba je bez problema našao stan od strica Jože i to mi je nekih 10 puta morao spomeniti. Sa gospodinom Jožom sam odmah našao dodirne točke-čovjek ima odličnog prijatelja Branka Zoricu u Kaštel Lukšiću. Motore smo stavili u čuvani prostor koji nam je bio na oku s balkona. Grbin bratić Stefan-prva liga lik-dao nam je internet preko sticka jer wi-fi nemaju?!
Žive u zgradi na prvom katu, stan do stana i mi smo bili dodijeljeni stricu. Grba je rekao da ćemo ići vanka na ručak ali nam je stric napravio odličan obrok nakon kojeg je Grba zaspao za vrime razgovora.
Hrkkkkk....
Gopodin Joža mi je čak oprao robu na ruke i nudio nas non-stop sa slatkišima,pićima...
Predvečer smo izašli u grad na razgledavanje i neki pivo, a neki kakao. Prošli smo par kafića i u jednom nakon mog naručivanja kakaa Stefan mi je rekao: "Please tell me that you wont order cacao with cream in US in motorcyle bar! You must f... be kidding me. F... cacao in Bikers bar?" Samo sam mu rekao da ću reći da je Grba samnom.
Zgrada strica Jože
Ovako 3ba izgledati izlog prave foto radnje
pune ulice u nedilju
stric Joža, Stefan i Grba
Grbi donilo sok
živio kakao
čuvani parking
]
Sietio sam se prijatelja iz Kaštela Maria koi studira u Londonu, a kako nismo ništa konkretno riešili za smještaj pokušao sam ga kontaktirati kako bi nam možda pomogao.
Uspio sam ga dobiti na mob i već je bio upoznat sa našim putovanjem. Rekao je da u kampusu ima za nas praznu sobu s kupatilom i kuhinjom. Spasia nas je!
Večer je protekla o razgovorima o Hrvatskoj i pisanju po internetu. Dosta ljudi me vidjelo na Skypu tako da sam na spavanje otišao tek iza 3h. Buđenje je bilo već iza 7h. Brzo smo se spakirali, doručkovali i isplanirali rutu do Calaisa.
Ja sam bio za dužu opciju koja bi uz 4 države uključila još i Nizozemsku. Znači iz Njemačke ulazimo u Nizozemsku, Belgiju, u Francuskoj se krcamo na trajekt i pravac London.
Zahvalili smo domaćinima na odličnom gostoprimstvu i krenuli u lokalni moto shop kupiti još nešto opreme. Put nas je dalje po oblačnom vremenu vodio do Nizozemske. Puno hladnije nego dan prije kada je izmjereno 26 stupnjeva. Vrlo brzo ulazimo u Nizozemsku i tu nas čeka prva kratka kiša. Očekivao sam vjetrenjače, ljude u klompama ali od toga ništa. Jedino me oduševilo mnoštvo konja uz autocestu ali ne i popratni miris. Stajemo na jednom od ugibališta, Grbaskida kacigu i "veli": Fulali smo cielu Belgiju! Nisam se moga prestat smiat. Kartu čitaj, kamiondžiju pitaj-Grba prilazi jednom šoferu i saznaje di faliva.
Nekako nalazimo Belgiju i tu pošteno kisnemo, Negdi prie Bruggea stajemo u jedan smišni kafić u malom miestu uz lokalnu prmetnicu. Kako se Grba mučio sa postavljenjem nogare na kameni pločnik, vlasnik lokala izađe i počne mu objašnjavati da ga lakše može parkirati na beton sa strane. Ok je i ovdje-reče Grba, a ovaj da odakle smo i šta radimo tu. Dolazimo iz Hrvatske i idemo na put oko svijeta-izrecitira Grba. Around the world...two crazy croats! Još nam je rekao da ne 3bamo ići u Calais već da se možemo ukrcati u Belgiji samo da ćemo ploviti 4 sata. To nam nije odgovaralo pa smo ostali kod plana A. Tu smo otkrili i Kaštelansko pivo koje je Grba prilagodio našem podneblju. Misto je savršeno, arhitektura ka iz filmova. Uspia sam proliti kakao i po sebi i po štekatu. Ulazimo u Brugge i tu se gubimo. Bar smo uspili uživati u ljepotama koje ovaj grad nudi. Autoceste su im dosta dosadne, stalno isti okoliš-nije kao u Austriji da se non stop nečemu novom diviš.
Ulazimo u Francusku i žurimo u trajektnu luku da što prie uvatimo trajekt. Kupujemo karte po cijeni od 56 eura po motoru i odlazimo se javiti na granicu. Guramo se sa starcima s oldtajmerima i na francuskoj strani policajac ustvrdi da se zovem kao njegov kolega dok me na engleskoj strani službenica ozbiljno ispitivala: Gdje ćeš?-U London-kažem.
Koliko dana?
3 noći-opet ja.
Di ćeš onda?
U Kanadu, pa Koreju....
Blago ti se-započme ona konverzaciju, a meni trajekt 3ba kreniti. Konačno lupi pečat i digne rampu. U trajektnoj luci taman je trajekt iskrcavao putnike i vozila koji su doplovili iz Engleske. Trajekt je premala riječ za ovu neman od 8 katova. Ukrcali smo motore na 5 kat i dobili trake za vezati motore kako ne bi pali tiekom vožnje. Unutrašnjost trajekta zadovoljava potrebe i najizbirljivijih: tu je sve od kafića, menze, restorana, dućana, kockarnice, kioska, kutka za punit elekroničke uređaje...
Vozili smo se nekih uru do uru i po. Ja sam većinu vrimena šeta po brodu i slikava i snima.
Kad smo uplovili i sili na motore za sić sa trajektu Grba je par puta ponovia: "Ne zafrkavaj se sa snimanjem misli samo na cestu i da ne voziš desnom stranom."
Hvala Bogu pa je on iša prvi. Već u prvom mistu na točenju goriva kod skretanja u desnu pogleda sam samo desni kut, a auto s lieva nisam primjetia. Do Londona nas ubia jako nisko sunce koje u kombinaciji s prljavim vizirom od kiše i kukaca daje lošu kombinaciju. U London ulazimo u razumnu uru ali zbog ne snalaženja lutamo skoro tri sata. I kad smo na kraju razmatrali opciu da platimo taxistu da nas odvede na Tottenham Hale naiđe biker kojeg Grba zaustavi. Odmah nam se predstavi i reče da je iz Poljske i da ide u tom smjeru. Lik udari po gasu i stane se provlačiti pored automobila dok mi pucamo pod teretom i širinom kufera. Na semaforu proleti kroz žuto, Grba za njim, a ja ostadoh na crvenom. Kad se upalilo zeleno više ih nisam vidio. Stao sam sa strane i nazvao Maria koji me je navodio kako da njega. Rekao je da je Grba doša do zgrade kampusa ali da se onda izgubio. Uspio sam ga kasnie naći i odvesti do zgrade. Mario nas je upoznao sa cimerom Grkom i napravia odličnu večeru-torteline sa piletinom u umaku.
Nakon zanimljivih priča Grba je lega oko 2, a ja iza 4h. Toliko za sada...Grba već od kada hrče, a i ja sam umoran. Sutra u se u 9:30 rastajemo od motocikala i gradom šećemo ka i svi normalni turisti.
Laku noć!
RSS feed Comments
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos