Imal sam za posjetiti nekolko fortifikacija. Prva je bila San Pietro Infine. To je malo seoce koje je stajalo na putu Saveznika sa dobro utvrđenim Nijemcima, na vrhu manjeg brda u ravnini sa 4 brda. Uništeno je u bombardiranju Saveznika. Mjesto bitke prije Monte Cassina, gdje su poginule tisuće vojinika a i mještana. Za vrijeme kampanje u prosincu 1943 mještani su bili zarobljeni u svojim kućama. Bombardirani od Saveznika, strijeljani od Nijemaca ako su htjeli pobjeći, bili su prisiljeni iskopati pećine u planini, kopajući golim rukama ili ručnim alatima koje su mogli naći. Selo stoji ne obnovljivo. Bombardirano,zapušteno,lijepo. Kamene staze i prolazi. Okolo fontane,maslnici i vinogradi. Crkva,špillja. Čini mi se ko da su me gledali duhovi mještana koji su umrli u tom selu.
Kad sam stigel tam našel sam par ljudi koji su djelatnici tog malog muzeja, i jedna dama koja zna engleski prepelala me okolo. Prvo sam moral pogledati neki film o selu, hm baš me i ni zanimalo jer je počelo od 1000 godine sa poviješču, jer selo je zbilja staro, al mene zanimala 44 i 45,ok reda radi pogledal sam i onda krenuli okolo. Negde iza 4:00h popodne, čoveče kak je vruče bilo, ma oba dva dana bilo je pakleno vruče,al da ne zgorim, trenirka i dugi rukav obavezna ratna sprema. 
Pečine koje su mještani skopali gdje su se skrivali za vrijeme napada. I ja si mislim,čoveče, pa kak su to zdubli, a onda mi je Valentina (vodič) objasnila i pokazala za su stijene od neznam čega, nekaj kaj se lako odkrhne, i lupiš malo s nekom batinom i opadne komad veličine cigle. Al ipak ima dosta tih pečina, i jako su velike, i nije ih bilo lako napraviti
Crkva je fascinantna. Na visokom, i pita me Valentina jel idem videti, a ja velim, si norc, pa nekak, kaj je to za bedaka kaj pogledom usisava sve vezano za bitku, popel bi se gore makar i puzal. A pogled kaj se pruža odozgor je Božanstven. Selo bi još bolje došlo do izražaja da malo porežu ono raslinje kaj je obraslo kuće i bunkere, al nema veze i ovak me fasciniralo. U podnožju je napravljeno novo selo a ovo staro nije nikad obnavljano nek je ostalo za buduće generacije, i za ovakve ko ja da ne zaboravimo.
Seljaci gore nisu imali vodu, nek je izvor bil dole. I ona i ja smo seli na motor i spustili se oko 800 metara dole na izvor. Mnogo seljaka je poginulo od američke vatre jer su mislili da su seljaci Nijemci, iz dalekoga se slabo razaznaje, a ovi siromaki gore nisu imali drugog izbora. Izvor je još i dan danas, a voda je prekrasna, a normalna stvar da sam se i sa ove fontanice napil ledene vodice, jooooj kak je bila fina, dobro ni baš ko gemišt od Kosa, al nema veze.
Nisam imal baš puno vremena jer sam se zadržal duže od planiranog, ali do nekih 20:00h stigel sam na mjesto udaljeno oko 15 km od moje prošle fortifikacije.
KOTA 575
Selo se zove San Angelo In Theodice. Tam se nalazi most koji nije jako širok, ali pod njim ekstremno brzo teče rijeka Gari ( poznata još pod Rapido ), te od strane Amerikanaca znana kao Krvava Rapido rijeka. Danas kad posjetite most izgleda tako bezazleno, široko prostrana dolina, zeleni krjolik sa malim talijanskim gradićem okružen strmim planinama, ali u stvari to je grob za sve ljude čija tijela su rastrgana u strašnoj bitki.
17.1.1944 Britanci prvi napadaju liniju preko rijeke Garigliano
20.1.1944 počinje drug napad Amerikanaca kroz rapido rijeku
21.1.1944 južna grupa obnovila je napad kroz rijeku.
36 američka divizija dobiva zadatak probijanja Gustafove linije da odvuče njemačke rezerve daleko od invazije koja se čekala u Anziu, i otvore đep u liniji kako bi prva oklopna jedinica mogla se kretati kroz liri dolinu. Njemačka linija bila je strašno jaka i lako ju održavaju. Iz dnevnika zapovjednika Amerikanaca 22.1. napisano je da su dva regimenta ove divizije razbita na desnoj obali Rapido rijeke. 141 i 143 taj dan su pretrpjele 1681 žrtvu. U proteklih 48 sati od 2100 ljudi ukupno od strane saveznika vratilo se samo 40.
I kad sam došel pred most, osjećal sam jezu. Fakat tak mali i uski mostić. Al onak nekak kompaktan. A riječica ispod smiješna na prvi pogled. Al malo me zaintrigiral zvuk njezin. Isuse, kad sam se približil bez obzira kaj sam bili solo zanjemil sam. Nemrem vjerovati koju snagu ima ta riječica. Tutnji ko vodopad da je nakon 10 metara. I onak sam se ukipel. Gledam rijeku, i razmišljam o borbi, čoveče. Osječam tugu. Žal mi je bilo i jednih i drugih. I gledam ja Rapido rijeku i mislim si kolko bi mi love trebal neko ponuditi da ju prejdem sad po ljetu kad je vani 36 stupnjeva, hm, malo me prpa, nije zbog dubine, jer je duboka svega možda metar, ali kak teče, buraz, prestrašno. I setim se 20.1.1944, odnosno 20.siječanj 1944, e to je bolje, jer bute imali bolji osječaj hladnoče, a kad su prelazili bilo je hebeno hladno, jer su i sve ratne zime od1939-1945 bile prokleto hladne, mislim si idu oni prek, 40 kila opreme na njima, a sam pad u rijeku znači smrt. Pročital sam negde podatak da je rijeka bila jedan cijeli dan crvene boje kolko je krvi bilo u njoj. Ameri idu, a neznaju da idu na nož elitnim padobrancima, čoveče, 98% ih se ni vratilo.
NASTAVLJA SE...
RSS feed Comments
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos