Bitka za Cassino 1. dio

Nisu svi njemački vojnici bili nacisti, mnogi od njih bili su regrutirani bez ikakve ideologije, mnogi vojnici bili su očevi, drugi su bili sinovi i brača koji su dali živote za svoju domovinu.

POČIVAJTE U MIRU ZABORAVLJENI HEROJI !

Bitka za Cassino bila je najbrutalnija i najkrvavija bitka u WWII, uspoređujući njezinu brutalnost sa Staljingradom. 250 000 ljudi bilo je ubijeno,ranjeno ili nestalo.
Gradić Casino i njegova okolica je mjesto gdje je tisuće ljudi umrlo ostavljajući svoja tijela i krv na talijanskom tlu i stijenama. Saveznici napreduju a Nijemci ih odbijaju i odbijaju. Tijela leže,ranjeni vape za pomoć. Medicinari polete tek tu i tamo kad pucnjava prestane.
Teško je shvatiti strahote rata kad sja sunce u 21 stoljeću u Italiji. Teško je povezati s onim što se dogodilo i zašto, uz svakodnevno konzumiranje tjestenine,vrhunskoga vina ili vruće pizze ili piva.

Teško je shvatiti rat. Treba cijeniti povijest. Treba razumijeti patnju.

Dakle puno ljudi me pozna več po tematskim putovanjima i užitku vožnje motora, pa evo tako i ove godine odlučio sam se posjetiti jedno od najkrvavijih bojišta u Evropi u Drugom svjetskom ratu. Tema ovog mog istraživanja bila je bitka na Gustafovoj liniji, odnosno Bitka za Italiju. Mnogima ću biti dosadan sa povijesnim činjenicama, ali ima i nekolicina ljudi koje ovo sve skupa zanima pa evo i moje viđenje i dojam o posječenim mjestima. Potruditi ću se da vam i približim podateke o vožnji i razlozima zašto je sve to tako,toliko kilometara u jednom danu,obilaženje tako puno mjesta i mislima koje su me prožimale putem.

Par riječi o meni. Obiteljski čovjek 34 godine,kčerkica 4i pol i žena 30 god.Zaposlen sam kao konobar u ribljem restoranu u Velikoj Gorici, i u vrijeme putovanja koristim godišnji odmor. Trenutno pišem putopis sa mjesta Povljana na otoku Pagu gdje provodim ljetovanje sa mojom obitelji. Odavno zaljubljenik u motore, iako sam bio vlasnik velikog motocikla vratio sam se na skutere. Oduvijek mi je sve na temu Wehrmacht bilo jako zanimljivo i bio sam fasciniran njemačkom disciplinom i redom, te sam obožavao njihove uniforme i držanje. Nemojte me krivo shvatiti, nisam nikakav Naci, prezirem holokaust, Hitleru se ne divim, niti ga nikako ne podržavam, ali kakvu je vojsku i generale imao ( opet pod generale mislim neke,ne sve ) to se nikada više neće ponoviti. Početak svega bio je posjet logoru Aušvic prije 4 godine, pa onda preko svih muzeja WWII u Njemačkoj, pa onda Orlovo gnijezdo i Berchtesgaden, da bi prošle godine obišao Normandiju te mjesta Ardenske bitke. I naravno ima toga još puno za vidjeti, več sad mi je u mislima Rusija, al za to treba jako velike pripreme i proračun i slobodnog vremena.

Ove godine odabrao sam posjet Italiji, a destinacija mi je bila Cassino. Tu se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka, a njezina brutalnost izjednačuje se sa staljingradskom, jednio u krugu šire populacije nije tako poznata. I malo po malo dok su trajali zimski dani odlučio sam se upoznati i istražiti povijesne podatke i činjenice, te shvatiti Bitku za Italiju.

Započeti ću sa dojmovima o vožnji te podacima sa puta, a poslije slijedi malo edukacije koga zanima, a koga ne može uživati u meni prekrasnim fotografijama.
Bitka za Italiju započela je od iskrcavanja na Siciliji, ali obzirom na to da na raspolaganju sam imao dva do tri dana odabrao sam posjet Cassinu,gradu koji se nalazi na Gustafovoj liniji. Nedostatak vremena bio mi je uzrokovan količninom godišnjeg odmora, jer sam morao ići na more sa obitelji, a za kolovoz sam rezervirao sa prijateljima put na Tajland gdje bi iznajmili motore i malo putovali tom egzotičnom zemljom. Otkrio sam da je mjesto moje posjete i najbogatije popračeno ratnom ostavštinom, te sam uvidio kako u krugu od 50 kilometara su sve najvažnije stvari koje bi me mogle zanimati. I pogledam na karti i vidim da od Velike Gorice do grada Cassina ima 1008 km. E,sad,nije malo,ali,uvijek taj ali.

Otkriti ću vam još nešto. 17.06.2011 postao sam ponosni vlasnik certifikata Iron Butt. Iron Butt u prijevodu bilo bi čelična rit, odnosno to je jedna američka asocijacija koja okuplja najizdržljivije bajkere. Imao sam čast sudjelovati i u povijesnoj vožnji, a povijesna je bila zato što je to bila prva, Iron Butt vožnja u Hrvata, točnije uz mene još je sudjelovalo 7 prekrasnih ljudi,iako zvuči nevjerovatno među nama bila je i jedna dama. Mi smo vozili najnižu stepenicu te asocijacije, odnosno morali smo preči 1600 km u 24 sata. I naravno da smo svi uspjeli,jer smo to silno željeli, odnosno napravili smo 1600 km u 21 sat, bez ikakve nezgode Bogu hvala. Nakon te vožnje moj se pogled na vožnju motorom promjenio ,da citiram kolegicu koja je vozila sa nama i da se naravno složim sa njom „ posljedica Iron Butta - nikakva kraća vožnja me ne oduševljava“. Od prije još dok sam bio vlasnik Beverlya 250 znao sam raditi i po 1000 km u jednom danu. Sada vozim Beverly 500 sa kojim sam osvojio certifikat. I mislim si ovako : Ak sam odvozio 1600 ( nemogu reči bez umora jer sam imao par kriza spavanja ), kaj je onda 1000,pa to sam već i odvozil i znam da mogu. Samnom je trebao iči i moj kompa koji je također vozio Iron Butt, gospodin Vlado, koji je zajedno samnom protutnjio Normandijom, no zbog velikih poslova koje je dobio nije si mogao priuštiti 2 slobodna dana. I u prvi mah bio sam žalostan, ali poslije mi je čak i bilo ok, jer kad je čovjek sam svakakve mu misli prolaze glavom, i to je poseban osjećaj, ja, motor, priroda, cesta, uh, sav se naježim kad ovo pišem. Plan mi je bio polazak ujutro između 4 i 5 sati, te dolazak tamo u popodnevnim satima. Što se tiče smještaja nisam previše gizdav i glupo mi je bacati 60-70 eura za nočenje, stoga sam si ponio mali šatorčić, te na internetu pronašao kamp. Mislim si ako dođem do 3 sata u kamp, smjestim se i sat vremena odmorim, od 16-22 sata ostaje mi dosta vremena za razgledavanje i posjet fortifikacijama koje su razbacane 30 km uokolo. Drugi dan do popodne planirao sam završiti posjete i lagano krenuti doma. Mislim si voziti ću dok ću moči, a kad nebudem mogao više,jednostavno na odmaralištu uz benzinsku legnem na klupu i odspavam koji sat,dva ili tri i lagano krenem dalje. Jedva sam čekao polazak.

Polazak je bio planiran za prvi dan moga godišnjeg odmora 13.07.2011. Dan prije toga radio sam u restoranu popodnevnu smjenu, i nisam se pretjerano naradio i stigao kući u 23.30h. Motor je bio natovaren i spreman već i dan ranije, samo je ujutro trebalo spakirati hranu i krenuti. I legnem ja tako u ponoć, i onak nervozan ko i uvijek prije takvog nekog putovanja, gledam u plafon i svakih petnaest minuta gledam na mobitel kolko je sati. I minuta za minutom, vidim ja nema tu kruha, pol dva i ustanak, mislim si tak mi je svejedno jel gledal još vuru,dve ili tri u plafon. I spakiral si bažul šalatu, ribice s povrčem,mesne nareske,tablu špeka i kilu crnog kruha, napravil si litru cedevite, i litru obične vode i ukucal koordinate i krenul.

Polazak ispred moje kuće.

Vrijeme idealno, možda malo prevruče, 36 stupnjeva, al sve je bolje od kiše i zime. Kad sam krenul tolko me prala sreča i adrenalin da sam u nekim trenucima mislil da me bu šlagiralo. Žena mi je posudila Iphone4, na kojega sam nakrkal pregršt gigabajta mjuze, bilo je tu svega, i rocka i metala i narodnjaka i svih čuda, jer put je dalek a ja sam sam. Nisam odma htel paliti muziku nek sam do prvog stajanja koje je bilo u Sloveniji vozil bez muzike, i razmišljal si o bojištu na koje idem posjetiti i o dragim ljudima koji me doma čekaju da dojdem živ i u komadu.

Domet mog tanka je negde između 230 i 260 kilometara, ali nikad se nezna, i uvijek kad se upali ona rezerva ja mislim i bojim se ko da bum stal i tražim benzinsku. Moram priznati da je bilo i po 40 km dionica autoceste da nema benzinske. I onda sam odlučil ovak, vozim 160km i onda počinjem tražiti do 200 km najbližu benzinsku, i nisam pogrešil. Na kraju prosjek stajanja mi je bil svakih cca 175km.

Naravno napustil Lijepu Našu bez problema,stal kod Janeza kupil vinjetu, i gas. Prvi put sam stal nakon 174km, i to sam bil več kod skoro Postojne u 4:56h. Moram priznati da sam bil zadovoljan sa odvoženim, i vremenom dolaska,obzirom na vrijeme koje sam gubil na kupnju vinjete i prolazak granice. U Sloveniji ni grama prek 130 a negde ni prek 100, poštivam strogo ograničenja. Kad sam krenul uključil sam Iphone, a ono kad su zasvirale neke meni jako drage stvari koje mi bude sječanja i uspomene ko da sam uključil turbinu, uh kak je bilo lepo uz muziku.

Drugo stajanje je bilo nakon 163km u Italiji. Nikako ne ljubim ni Italiju ni Talijane,oduvijek. I čim sam ušel u njihovu zemlju nekak mi ni bilo po praf. Posle sam skužil da je to bilo malo od predrasuda, ali i od loše autoceste. Vozil sam dosta sporo zbog radova, ali nema to veze, nego autoceste su im jako klaustrofobične, uske, zavojite. Tek nakon 300km talijanske autoceste,kaj sam bil sve bliže Rimu, cesta je bila sve bolja i brža.

Treči put stal sam nakon 167 kilometri i moram priznati da sam tu imal i prvu krizu. Valjda je to bilo od nespavanja prije puta. Malo mi se počelo spati, al taj sam problem rešil s jednom kavom. I mogu vam reči da je pomoglo.

Nakon toga vozil sam bez ikakvog problema. Nema više kriza i osječam ko da bi mogel voziti do besvjesti. Dosta sam čul priča o talijanskim vozačima, a sad evo informacija iz prve ruke. Autoceste imaju dvije ili tri kolničke trake. Krajnom lijevom se gotovo i ne vozi ( dobro osim sjevernije ili zbog velike gužve) nego se samo prestiže. I to ovak, ja vozim oko 140km/h u srednjoj od 3 kolničke trake i dolazi lik iza mene sa X6 Bmwom i prestigne me i vrati se u srednju traku ispred mene,i dalje nastavi juriti 180-200 km/h, bez obzira na to kaj je krajna lijeva traka fraj ne vozi se po njoj. I po gradu moram pohvaliti vozače. Kolničke trake su im puno širje nego naše, i često se događa da auto prestiže auto unutar iste kolničke trake – sporiji mu se pošteno makne, a motorima se miču svi, bez obzira kaj ljudi govore uvjeril sam se u suprotno. Ne kužim njihova ograničenja, u gradu 50 do 70 negi između mjesta, neki strgogo poštivaju, dok neki jure ko ludi. Autocestom gotovo svagdje ograničenje 110, ali malo ko da se toga drži, svi jure i znatno brže od dozvoljenog, tak da sam i ja vozil između 130 i 140km/h. Moram priznati da sam ostal malo šokiran cijenom autocesta u Italiji. Znam da je i kod nas skupo, ali mi ipak imamo A1 kategoriju za motocikle, dok kod njih smo izjednačeni sa automobilima. Na prvom plačanju autoceste račun mi je iznosio 8,2 eura, i to mi se činilo dosta, ali kad sam došel na odredište moral sam platiti još 42 eura. Hm, 50 eura u jednom smjeru, znam da je to EU, ali ipak mi se činilo dosta. U 12:34h stajem posljednji put prije cilja, malo odmorim i idemo do kraja.

Prije nego kaj krenem dalje evo kratki osvrt na troškove koji su mi trebali za preči ovu kilometražu i život u 2 dana, točnije u 49 sati.
Po ovoj tablici možete vidjeti točna vremena i stajanja putem do odredišta, sve sam uredno zapisivao i pratio. Htio sam vidjeti koliko će mi trebati u jednom smjeru, pa mislim si putem doma neću voditi evidenciju zato što mi se baš i neda, a morala bi biti slična ovoj.
Teren je na nekim mjestima malo brdoviti ali sve južnije cesta postaje bolja i ravnija. Moram priznati da me je iznenadila prosječna potrošnja obzirom da je motor radio na malo preko 6000 okretaja, a iznosila je kao što vidite i ispod 4,7 litara. Očekivao sam da će biti između 5,5 i 6 litara, jer sam držao gas na 130-135km/h po gpsu, što je mjerodavno, jer kazaljka na motoru znala je pokazati i preko 160 km/h što nije nikako točna brzina. Bio bih zadovoljan da na odredište stignem do 15:00h, ali ko pravi Iron Buttovac, kak nas je učil Tonči, uvijek moramo doći i malo ranije, tak da sam več u 14:00h bil na odredištu.

Zbog dosta potrošačkog godišnjeg odmora, i svih mjesta kojim idem narednih mjesec dana moral sam voditi brigu o proračunu, tak da nisam stiskal riticu, nego jednostavno nisam se razbacival i trošil na gluposti. Od doma sam si ponjel sve kaj sam mogel jer nisam ni znal kupovati po dučanima, a i nisam htel si tratiti dragocjeno vrijeme, a nisam neki izbirljiv, a celi život delam s klopom i jedem u restoranu, tak da mi nebu opala kruna s glave ak bum jel sendvče ili Gavrilovič mesni narezak. No evo i rezime kolko sam eurića potrošil putem :

- 1 euro – cestarina Hrvatska
- 7,5 eura - vinjeta Slovenija
- 100 eura – cestarina Italija
- 165 eura – gorivo
- 10 eura – nočenje u kampu
- 17 eura - ulaznice za 2 muzeja
- 15 eura – 5 kava sa mlijekom, 3 coca cola (0,5l), 1 red bull, 1 sladoled u kornetu
- 15 eura – 4 ribice s povrčem, 2 mesna doručka, 1 tablica špeka(300 grama), 1bažul šalata(800 grama), kupljeno u Hrvatskoj

Ukupno : 330,50 eurića

Neču ovdje pisati dodatnih skoro 200 eura koje sam potrošil pri povratku u H&M-u na Hello kitty bedastoće za moje cure domeka ( a kaj možeš, bez mita i korupcije nemreš nikam pobeć)

Evo i mog smještaja. Nemreš verovat kamp u skoro samom centru grada. I dojdem pred vrata kampa i na vratima veliki lokot. Hebate, kaj sad ? Srečom imal sam broj kampa i nazovem i dolazi neka baka i otvara mi vrata. A ono čoveče đungla. I pitam jel kamp dela, ona veli da, doduše na talijanskom a ja neznam beknuti. I prvi dojam katastrofa, pa ja sam u ogromnom kampu. Sigurno bu me došel neko opljačkati,krava te ubola. Al kad sam si našel plac, a nije bilo lako jer mjesta je bilo ko u priči, okrenem se oko sebe, i pogledam da sam u raju na zemlji. Odnosno kamp su nekakve terme i kroz kamp teče izvor, odnosno rječica,i stara baka mi pokazuje kako pije vodu. Još od djetinjstva se nisam napil tak fine izvorske vode, a ono vani 36 stupnjeva, a temperatura vode jedva da je u plusu. Čoveče koje osvježenje, kad sam onak znojan sišel z motora,imal sam, ha, skoro pa zimski komplet, za nedaj Bog da se rastepem. I okrenem se malo i vidim tuševi i Wcji, i ni pet ni šest, skočim pod tuš i sporiktam se, oblečem se lagano i pada konkretan gablec. Možete si i misliti, Gavrilovičev mesni platil je životom, a ni bažul šalata sa bučinim uljem ni bolje prešla. Javil sam se telefonski doma svojima najmilijima čim sam stigel, i onak, sa ogromnom dozom Iron Butt ponosa vuru vremena prije nego sam planiral. U 16:00h bil sam spreman za početak moje ekspedicije.

Pogledajte ovo je filmić o vodici.

Sada je na redu sat povijesti. Ovo je moja studija koju sam radil cijelu zimu. Uh, taman mi konobar donesel pol litrie malvazije i mineralne. Osječem se super.

- 11 mjesec 1942 operacija Torch ( baklja ) – iskrcavanje Anglo američkih saveznika u francuskim kolonijama Maroku i Alžiru, francuske snage priključile su se saveznicima. Prvi put Amerikanci se sukobljavaju sa Nijemcima i trpe najveći poraz u ratu, bivaju pregaženi. U naredno vrijeme Romel ne dobiva pojačanjai brojno nadmočniji Saveznici tjeraju Nijemce u bijeg, te Nijemci trpe veliki poraz i njih 250 000 pada u zarobljeništvo.
-
- U siječnju 1943 konferencija u Casablanci, sastaju se Roosevelt, Churchill i de Gaulle da dogovore ratnu strategiju za narednu godinu. Dogovoren je udar na Siciliju iz 3 razloga – sile Osovine ostaju bez pomorske i zračne baze, savezničkim bi se brodovima otvorio prolaz u Sredozemno more, te izvršio pritisak na Italiju da iziđe iz rata.

- postojala su 2 buduća različita stava u ratnoj strategiji :
- Britanci su bili za to da se napad na sile Osovine izvrši kroz donji dio takozvanog mekog trbuha – Italiju, a zatim da se krene na više te se konačno pridruži Rusima.

- Amerikanci su imali potpuno suprotno mšljenje – da kreču najkraćim mogučim putem
preko La Mancha i napreduju preko Ruhra i Saara i tako unište jaku njemačku ekonomiju.

- Britanci su se nametnuli tako da će američki plan pričekati još godinu dana.
- 10.07.1943 počinje napad na Siciliju. Amerikance vodi Patton a Britance Montgomery.

- 17.08.1943 Saveznici zauzimaju Siciliju, ali uz velike žrtve, 20 000 poginulih, a Nijemci kroz Messinu se uspješno evakuiraju ( njih 100 000 sa kompletnom opremom ). Patton je krenuo sa zapadne a Montgomery sa južne strane otoka i oni se utrkuju, te Patton stiže par sati će ranije, a utrka između njih dvojie trajati če do kraja rata.

- Pad Italije ugrozio bi Nijemcima naftna polja u Rumunjskoj, te otvorio put prema Njemačkoj i Austriji. Hitler tome pridodaje veliku važnost i vrača svoje elitne panzer postrojbe SS PZ1 division koje su bile duboko upletene u bitku kod Kurska, trebale su osigurati Brenner Pass.

Njemačke snage u Italiji predvodio je Kesselring – jedan od najsposobnijih ratnih komandanata.

Nakon rata Kesselring je osuđen na smrt ali je kazna preimenovana u doživotni zatvor. 1952 ipak izlazi na slobodu te objavljuje memoare "Vojnik do samog kraja"

Malo više na LINKU

Najsjevernija točka u Italiji koju su Saveznici smatrali za iskrcavanje bila je Salerno, gdje su mogli imati zračnu podršku sa Sicilije.
3.9.1943britanska armija iskrcala se na tlo kontinentalne Italije, a istog dana zatražila primirje koje je i objavljeno 8.9.1943. Odmah potom Nijemci su ušli u Rim. U Salernu Nijemci su spremni i čekaju. Nakon 48 sati Nijemci kreču u žestok protunapad.

Situacija za Saveznike bila je toliko teška kod desantnog mostobrana da je Clark izdao pravila za moguće ukrcavanje, ali uz veliku zračnu podršku osvajači su uspjeli da izdrže. Poslije 7 dana surovih borbi Nijemci su se povukli. Od svih bitaka kojima je Eisenhower zapovijedao u ovoj bitki bili su najbliži taktičkom porazu. U roku od 3 tjedna zauzeli su i Napuljsku luku. Za sada je veliki dio Italije bio u savezničkim rukama. Saveznici i dalje napreduju, ali njemačke snage odlučile su se braniti južno od Rima. 1.10.1943 Napulj je pao u ruke Saveznika, ali Nijemci su uništili pristanište.

Keeselringu je mnogo toga išlo u prilog, stjenoviti greben čitavom dužinom Italije koji Saveznicima nije dozvoljavao da djeluju ravno, nego samo sa sjeverne i južne strane, jedini izlaz bio je amfibijski desant, ali nisu imali dosta čamaca jer su bili rezervirani za Normandiju. Njemačke snage povukle su se sjevernije gdje su se utvrdile, a pritom su injžinjeri uništili sve mostove,ceste i pruge. Njemački vojnici bili su dobro istrenirani, imali su dobre vođe, bili su homogeni, svi iste nacionalnosti sa istom opremom i oružjem, jeli su istu hranu, vjerovali u istog Boga, dok su savezničke snage bili pripadnici 16 različitih nacionalnosti, nisu jeli istu hranu, neki od njih nisu se htjeli boriti petkom ili nekim drugim danom, nije ih bilo lako moguće prebacivati sa jednog na drugi front. Keeselring je imao plan za izgradnju više obrambenih linija kako bi usporio napredovanje Saveznika.
Prva glavna linija bila je Gustafova linija.
I južnije su bile 4 obrambene linije, ali daleko slabije utvrđene nego ona. Kao prirodnu barijeru koristili su i 3 rijeke Garigliano, Rapido i Sangro. Prostirala se od Minturna na zapadnoj obali do San Vita na istočnoj.

Odmah iza Rapido rijeke smješten je grad Cassino, točno iza njega smjestila se planina Monte Cassino koja je bila dom reda Benediktinaca na kojoj je bio samostan od 529 godine. Monte Cassino je dominirao dolinom i okolnim krajem, koje uključuje i autoput 6 koji vodi za Rim, a Kesselringove snage su se tamo koncentrirale. Došla je i hladnoća, blato, Saveznici propadaju u mulj i glajze, to definitivno nije bila Italija sa turističkih razglednica. Grozno vrijeme, težak teren, njemačka odlučnost, ljudima zarobljenima u blatu nije ličila na Churchelovu viziju. Pucali su Saveznici u Nijemce i obrnuto, ali tek kad su se nijemci odlučili povuči Saveznici su kretali prema naprijed.
U 11 mjesecu u Teheranu Roosvelt i Staljin nadglasali su Churchila i odredili definitivan datum za iskrcavanje u Francuskoj, maj 1944. Italija je trebala postati sporedna arena, ali Churchil to odbija i mol Roosvelta da mu posudi desantne čamce. Plan se sastojao od 2 faze, prvo da peta Clarkova arimija napadne Nijemce u Cassinu, tako da Nijemci povuku snage prema jugu iscrpljujuči im rezerve, a onda pošalju anfibijske jedinice iza njihovih linija i to u Anziu. U Cassinu Nijemci su držali vrh brda i odozgo su mogli vidjeti sve što se kretalo dolinom.
Nijemci su znali da će do iskrcavanja doći, ali nisu znali gdje, a nisu imali dovoljno snage da pokriju cijelu obalu. Iskrcavanje je prošlo sa potpunim iznenađenjem, Nijemaca uopće nije bilo, mostobran je izgrađen u potpunoj tišini.

Sad bum citiral svoj prošlogodišnji putopis is Normandije :

KRUPP K5 : ( Tanka Berta ) – top proizvođača marke Krupp koji se sastojao od 21,5 metara duge cijevi montirane na postolje. To sve zajedno montiralo se na par gusjenica sa po 12 kotača dizajniranim da djeluje no komercijalnoj i vojnoj željeznici sagrađenim po njemačkim vojnim standardima. Glavna cijev bila je kalibra 283 mm.

Još od 1914 Nijemci su imali puno bolje topništvo od svojih suparnika. Nakon 1919 Versajskim ugovorom Njemačka je morala reducirati vojsku pa tako i topništvo. 1933 dolaskom hitlera na vlast tvrtka Krupp po njegovom je naređenju u tajnosti je izrađivala topove puno većeg kalibra kao potpora mornarici, mnoge za brodove koji nikad nisu izgrađeni. U siječnju 1944 u Italiji saveznici bili su napadnuti od superteškog njemačkog topništva. Dva teška topa bila su oko 50 km udaljena 8 K5 ). Originalno poslana su kroz Italiju kao pomoć afričkom korpusu, ali je tunizijska kampanja završila prije nego što su bili isporučeni, stoga su u Italiji i ostali. Još dva topa bila su smještena kod Calaisa koji su gađali Englesku iz francuske, Prvi K5 ušao je u službu 1936.

Proizvedeno ih je između 25 i 28 komada. Svakoga sata mogao je ispaliti između 8 i 12 projektila na udaljenost i preko 50 km. Takva vatrena moć zahtijevala je ogromnu logistiku sa vlastitom željeznicom. Cijela kompozicija tog tračnog giganta sastojala se od vagona, odnosno postolja sa cijevi, vagona za municiju, tračno vozilo za posadu, tračno vozilo za opremu, opskrbno vozilo i naravno lokomotivu koja sve to vuče. Ako je rat napredovao moć Luftwafea je slabila, pa tako i protuavionski topovi bili su priključeni kompoziciji da zaštite ovu ogromnu metu. Punjenje topa bio je težak i mukotrpan posao. Cijev se morala vratiti u vodoravan položaj, ručno puniti nekoliko jako teških naboja, pa dizati cijev te određivati kut i azimut te na kraju inicirati. Detonacija iz topa tresla je prozore kilometra daleko. Kad je punjenje izašlo iz cijevi ka meti četiri člana posade artiljerijskih promatrača smještena u blizini cilja promatrala su mjesto udara i radiom javljala korekcije zapovjedniku topa. Nove korekcije bile su izračunate i mukotrpan posao ide iz početka. Ti su bili topovi originalno predviđeni za opsade gradova i razbijanje neprijateljskih utvrda i bunkera.

Dva topa u Italiji zvana Anzio Anie i Anzio Expres bila su smještena južno od Anzia i Cisterne. Prednost im je da mogu biti skriveni u tunelima i neposredno poslije ispaljivanja povlače se natrag u tunel dok je ogromno punjenje još u zraku. Punjenja su bila enormno velika i eksplozivana, i gdje su pala napravila su naravno veliku štetu, ali topovi su zapravo služili za demoraliziranje neprijaelja i propagandi za dizanje njemačkog morala ( u kinima su bili prikazivani filmovi o njima ). Četiri mjeseca dva topa na plažama Anzia saveznicima su život činili jako neugodnim. Savezničko se zrakoplovsvo jako trudilo da nađu i unište topove, ali čim bi se RAF približio topovi su bili spremljeni u tunele. Topovi su bili zarobljeni gotovo netaknuti i spremni za pokret.

Samo dva topa postoje još i danas. Jedan je u Amerci u Marialandu, a drugi kao što možete vidjeti na mojim slikama stoji i dalje uperen prema Engleskoj u Baterie Todt muzeju u Audinghtenu.

Sitaucija krajem 1943 u Italiji bila je pat pozicija, Saveznici su napredovali sa juga i došli su do glavne njemačke obrambene linije – Gustafova linija, kod grada Cassina, 70 km južno od Rima. Kako je došla zima tu liniju nisu mogli probiti. Saveznici su krenuli i sa istoka i sa zapada da probiju liniju, peta Clarkova arimja nije se probila, a i osma armija je zapela.

17.01.1944 počinje prvi napad na liniju preko rijeke Garigliano od Britanaca.
20.01.1944 počinje drugi napad amerikanaca kroz Rapido rijeku na jugu i sjeveru u rane jutarnje sate, ali su Saveznici bili izolirani, te bez oklopništva.
21.01. sredinom jutra južna grupa obnovila je napad kroz rijeku, ali bez uspjeha, 2 bataljona su prešla, ali bez oklopništva, i kad je sljedečeg jutra svanulo bili su razbijeni.
22.01. u proteklih 48 sati samo se 40 ljudi vratilo na savezničke položaje dok ih je 2100 poginulo ili nestalo.
24.01. pokrenut je sljedeči napad od Amerikanaca i Francuza, koji je išao kroz poplavljenu dolinu Rapido rijeke sjeverno od Cassina u planineiznad, da bi došli odostraga i sa više točke, jer su oklopnjaci trebali dobro ugažen put, i trebalo je 8 dana krvavim borbi da dođu do planina. Kopanje bunkera na stjenovitoj planini bilo je nemoguće, i svako izlaganje u napadu bilo bi pogibelj, jer nije postojalo prirodnog zaklona, dok su Nijemci 3 mjeseca pripremali koristeći se dinamitom postavljajući obrambene položaje.
Početkom veljače Amerikanci dolaze do manastira sa istoka i zauzimaju planine Maiola i Castellone, i do kraja prvoga tjedna dolaze svega par stotina metara pred manastir. Nakon gubitka od 75% Amerikanci od teške njemačke vater povlače se, a na njihovo mjesto dolaze indijske trupe. Prvi pokušaj probijanja Gustafove linije jadno je propao

Saveznički zapovijednik odlučuje se na sljedeći korak. Saveznička obavještajna služba bila je sigurna da je samostan Monte Cassino pomogao Nijemcima da odbiju Saveznike. Netočno su vjerovali da su Nijemci koristili samostan kao osmatračniu za artiljeriju i da je samostan utvrđen, a Nijemci ne da ga nisu koristili nego su još poduzeli korake da artifakti iz manastira budu uklonjeni kako nebi bili uništeni.
15.02.1944 229 aviona nadletilo je područje samostana i bombardiralo ga sa 450 tona bombi. Samostan je bio totalno uništen, a Saveznici su vjerovali kako je i njemačka obrana isto bila uništena. Zračni i kopneni napadi bili su loše koordinirani, i dali su dosta vremena Nijemcima da se zavuku u ruševine, i padobranske jedinice su sada zauzele dolične obrambene pozicije.
16.02.1944 Novozelanđani kreču zemljom prema manastiru južno, Indijci im se priključuju, ali njemački protunapad ih vrača nazad.
Treči pokušaj zauzimanja samostana počinje jakim bombardiranjem grada Cassina u kojem je sudjelovalo 500 aviona i opet je bila loša koordinacija između kopnenih i zračnih snaga. Njemačke obrambene snage bile su elitne padobranske jedinice. Borba je vođena od kuće do kuće, od sobe do sobe. Tri juriša na Monte Cassino i tri krvava neuspjeha. Saveznici su konačno shvatili da moraju brojčanom nadmoči razbiti Nijemce, te su masovno pojačali petu armiju.
Posljedice ovog nastale su zbog teškog proboja trupa, kretanje tenkova bilo je gotovo nemoguće, a oblaci i kiša nisu mogli dati zrakoplovstvu da djeluju, ostaje još artiljerija, ali da bi se municija dovukla bilo je potrebno mnogo vozila koja su trebala proći kroz blato. Neuspjelim drugim i trečim napadom na Cassino područje je zahvatilo relativno zatišje.
Bojište je opet zaživjelo i eruptiralo vatrom 11.5.1944. sa svih strana napali su Poljaci, Britanci i Amerikanci.

Dakle, njemačke položaje čine pojačani bunkeri i zakloni za paljbeno djelovanje koji su doista znalački razmješteni tako da čine paljbeni luk koji nadzire široki prostor diljem pravih labirinata vododerina, lanaca brežuljaka i gudura. General Aders odlučio je krenuti u napad na dva smjera: jedan smjer prema koti 593 , a drugi preko Phantom Ridgea i Colle Sant'Angelo. Nakon što bi zauzeli kotu 593 poljski vojnici trebali su udariti na njemačke položaje kod poljodjelskog gospodarstva imena Albanete. Poljski vojnici zauzeli su polazne položaje, a savezničko topništvo otvorilo je u 2300 11051944 paklenu paljbu po njemačkim položajima iz 1600 topovskih cijevi raznih kalibara. Točno u 01:00 12.05.1944. počeo je napad poljskih vojnika. Napad je predvodila 2. bojna 1. karpatskog zdruga i ona je polučila uspjeh za svega trideset minuta osvojila je kotu 593. Međutim poljski vojnici koji su nadirali preko Phantom Ridgea nisu bili te sreće. Mnogi su poljski vojnici nastradali od topničke paljbe prije nego su se uspjeli dokopati njemačkih bunkera, a oni koji su napali njemačke bunkere naišli su na žilavu i izuzetno upornu njemačku obranu, te nikako nisu mogli istjerati njemačke vojnike iz bunkera. Na kraju su njemačke strojnice prisilile i potpuno prikliještile poljske vojnike za tlo. Kada pak je poljsko oklopništvo iz sastava 2. oklopnog zdruga krenulo prema poljodjelstvu Albaneta mnogo je tenkova uništeno od protuoklopnih mina i topova. Poljski vojnici koji su zauzeli kotu 593 sada pak su hrabro krenuli u juriš na kotu 569. Međutim dočekala ih je njemačka zapriječna paljba i oni su odbačeni natrag na kotu 593 koja je tada postala smrtonosan položaj za poljske vojnike. Poljski vojnici 17051944 ponovili su napad i zauzeli kotu 569 te razbili njemačke položaje na Colle Sant'Angelo iako ih je njemačko topništvo tuklo cijelo vrijeme. Napokon, tijekom noći 17. na 18. svibnja njemački su vojnici počeli uzmicati s tih položaja. Slijedećeg jutra jedan odred iz sastava poljskog 12. podolskih kopljanika ušao je u samostan Monte Cassina. Našli su ga napuštenog, no, ratna je slava pripala poljskim kopljanicima koji su ostali zabilježeni u povijesti ratovanja kao oni koji su zauzeli Monte Cassino. Athumanunh pak će zapisati da je to bilo i pravedno, jer upravo su poljski vojnici 2. poljskog krila, (krilo je Athumanunhu ekvivalent za armiju), u tjednu borbe za Monte Cassino platili s 3799 mrtvih.
17.05. Nijemci svjesni situacije povlače se sjevernije.
18.05. poslije baražne vatre od 2000 topova manastir je pao, a poljske jedinice stigle su prve. 4 mjeseca bilo je potrebno Saveznicima da to područje stave pod svoju kontrolu. Večina Nijemaca uspjela se povuči, a 23.05. Britanci probijaju liniju, a 2 dana kasnije Amerikanci se spajaju ( druga i šesta armija ) između Anzia i Gustafove linije. Zapovijednik američkih snaga nije bio opčinjen Nijemcima da jurne njima prema istoku i presječe im put pri povlačenju, nego mu se žurilo da prije Britanaca uđe u Rim, a ironija je bila ta da umjesto da je Nijemce uhvatio u klopku on je jurnuo ravno na Rim, gdje je i ušao 4.6.1944 a njegova je slava trajala samo 36 sati jer 6.6.1944 oči cijelog svijeta bile su uprte u Normandiju.

Do 10.06.1944 u gorkim borbama Nijemci su se povukli do Trasimeno linije.
Do kolovoza povukli su se do Gothic linije. Gothic linija započeta je sa gradnjom početkom 1943, međutim malo je toga napravljeno da bi zadovoljavalo dobar nivo obrane, a u šestom mjesecu 1944 obrana je bila daleko od adekvatne. Hitler je toga bio svjestan i zalagao se da Saveznici moraju biti zaustavljeni daleko južnije. Linija je bila duga oko 320 kilometara, od Massoa na zapadnoj obali do pesara na istočnoj, bila je dizajnirana da koristi planine Apenina. Na liniji je bilo oko 2500 mitraljeskih položaja, uz nebrojene protutenkovske položaje,kao i artiljerijske položaje, a novodizajnirani bunker bila je 75mm pokretna kupola Panter tenka na vrhu betonskog bunkera duboko ukopana u zemlju. Dubina obrambene linije bila je oko 15-20 km u unutrašnjost. Kod Cassina Nijemci su naučili vrijednu lekciju koja će im koristiti na Gothic liniji.
25.8.1944 počinje napad na liniju od strane Engleza sa istoka, a Amerikanaca sa zapada.
2.9.1944 Amerikanci zauzimaju Pisu.
21.9.1944 Englezi zauzimaju Rimini, a Amerikanci su 15 km ispred Bologne.
U to doba Keeselring dobiva pomoć od asistenata – loše vremenske prilike. Američki napad jako je usporen. I tako su kiša,snijeg i blato zaustavili sve napade. Frustracija sa obje strane bila je velika. Do prosinca Britanci su stigli do Ravenna. Za Nijemce dogodila se velika nesreća, Keeselring je bio ozljeđen u automobilskoj nesreći i morao se vratiti u Njemačku, a njegova zamjena bio je general von Heintinhof.
Početkom travnja 1945 počeo je napad Saveznika da izbace Nijemce iz Italije.
9.4.1945 počeo je glavni napad kod Argenta, a Heintenhof je ubrzo tamo poslao rezerve ali je to bilo nedovoljno.
21.4.1945 Amerikanci zauzimaju Bolognu uz pomoć poljskih trupa.
2.5.1945. Njemci se predaju, manje od tjedan dana nego što je Mussolini uhvačen i ubijen, te obješen od strane partizana, što je jako utjecalo na Hitlera, sa tom pobjedom pat pozicija u Italiji konačno je završena.

Evo čisto da znate o čemu se radi. Žao mi je što vas ovolko sam davio, al ad slidi moj posjet fortifikacijama, al ko i ja kak sam išel tam pa trebam nekog vraga znati kaj idem glet, tak bi i vi malo trebali znati o čem pripovedam.